LIDIJA BAJUK rođena je 1965. godine u Čakovcu. Piše poeziju i prozu, svira violinu i gitaru.
Nagrađena je I. nagradom za mlade pjesnike na “Goranovom proljeću”, a od 1994. godine članica je Društva hrvatskih književnika. Objavila je tri samostalne pjesničke zbirke; Osmijeh je moja najbolja obrana (1991.), Besput (1992.) i Razgovor s tišinom (1995.) a tiskana joj je i knjiga bajkovitih priča Z mojga srca ružica.
Lidija uglazbljuje vlastite i pjesme drugih hrvatskih pjesnika (D. Cesarića, I. G. Kovačića, G. Krkleca, A. G. Matoša, L. Paljetka, V. Parun, J. Pupačića, M. Slavičeka i drugih). Često javno nastupa kao kantorica.
ZORA-DJEVOJKA
Robinja sam crne noći.
Kada li ću k dragom moći?
Mladi Mjesec zvijezde vodi,
oko hiže lako hodi.
Srebrne mu duge kose,
nježna put i noge bose.
Daruje mi alem-kopče.
Vani divlji vranac topće.Mladi Mjesec gajde svira,
modre halje za me bira,
namiguje sjajnim okom,
kud ja mišlju - tu on skokom.
Pa mi pjeva, pa se smije,
pa iz vrča vino pije,
pleše, mami, orah nudi,
al’ u meni zora rudi.“Hajd’ u kolo!” Sunce zove.
S oblacima vile plove.
Ja im mahnem, a konj rznu,
blijedi Mjesec sad se tržnu.
Gasne noć u zlatnoj mreži,
Mliječnom stazom Mjesec bježi.
“Nisam tvoja, nađi drugu,
Sunce i ja smo u krugu!”
