U zapadnoj psiho-tradiciji, ego je psihološka struktura koja ima mnoge važne i za život bitne funkcije. To je organizirajući princip koji povezuje individualne psihičke doživljaje, omogućuje svijest o sebi i kvalitetno testiranje realnosti. Dakle, ego je odgovoran za sposobnosti koje su neophodne za ljudski život i “jačanje snaga ega” u smislu kvalitetnog i za osobu korisnog funkcioniranja ima vrlo pozitivnu konotaciju.
S druge strane, u duhovnom kontekstu o egu se često razmišlja kao o nečem negativnom, kao o unutarnjem neprijatelju koji je u čovjekovom duhovnom napretku temeljni kamen spoticanja. To prilično komplicira stvar, jer stavljajući se u poziciju “ja protiv ega”, boreći se protiv samoga sebe, čovjek gubi na osjećaju osobne snage i stabilnosti.
U duhovnoj (naročito istočnoj) tradiciji, ego nije ništa drugo doli egoizam, sebičnost i samodopadnost. To je zaokupljenost slikom o sebi, uporno veličanje sebe, doživljavanje sebe odvojenim ili iznad drugih koje, osim što daje kratkotrajan privid moći, rezultira samo frustracijom i razočarenjem.
Takvo, od istoka preodgojeno shvaćanje ega često dovodi do narušavanja odnosa sa samim sobom koji rezultira zbunjenošću, dezorijentiranošću i vrtnjom u krug. Kako živjeti bez doživljaja sebe? Kako biti ja bez ja? Cilj duhovne prakse se često definira kao nestajanje ega, kao prosvjetljenje u kojem se gubi doživljaj individualnosti, a samim time i odvojenosti.
Kod ljudi usmjerenih na osobni razvoj ova zbrka često dovodi do odvajanja psihičkog i duhovnog razvoja. Prevladava pogrešno uvjerenje da je duhovna praksa (npr. meditacija, molitva ili joga), samim time što je duhovna u stvari svemoguća jer rješava temeljnu frustraciju – pitanje ega.
Zbog takvog razmišljanja, osim što može biti izuzetno vrijedno polje osobnog napretka, duhovna praksa može predstavljati i zonu bijega od problematičnih aspekata života, a samim time i od sebe samoga.
Ulaženje duboko u neku od tehnika neće riješiti sve probleme koji nekog muče. Suočavanje s vlastitim slabostima, strahovima, obranama i napadima može se odvijati na mnogo razina. Duhovni pristup daje jedan osjećaj univerzalnosti, kako ljudske frustracije, tako i transformacije i kao takav često se u dovoljnoj mjeri ne povezuje s individualnom ličnošću i osobnom poviješću.
U prvom planu je težnja za oslobađanjem od svih onih duboko ukorijenjenih uzroka patnji ljudskog uma kao što su strah, pohlepa, bijes i samoobmanjivanje. Međutim, te univerzalne frustracije filtriraju se i izražavaju kroz osobnu povijest i obiteljsko nasljeđe, tako da iskreno suočavanje s univerzalnim problemima nužno znači i suočavanje s životnom pričom koja je vrlo osobna.
Iz perspektive svemira, “ja” je kratkotrajni bljesak postojanja, no mi svoj život provodimo upravo iz perspektive tog kratkotrajnog bljeska.
Autor:
Tomica Šćavina, prof. psihologije - posvetila se proučavanju različitih sistema samospoznaje: od meditacije do psihoterapije. Vodi radionice i bavi se savjetovanjem na polju osobnog razvoja. Web: Poticaj.net
